Snovi na javi, gozba za maštu

Intervju sa Ninoslavom Mitrovićem


 

Ninoslav Mitrović je rođen 18. septembra 1976. godine u Doboju. Do izbijanja ratnih sukoba 1992. godine, živeo je u Maglaju, gde je završio osnovnu i nižu muzičku školu. Gimnaziju je pohađao u Doboju i Banja Luci, gde je 2001. godine diplomirao na Odseku za Geografiju i etnologiju Prirodno-matematičkog fakulteta.

Pisao je za lokalne štampane i elektronske medije.

Autor je knjig pod nazivom “Gluvo doba“. Reč je o zbirci priča strave koje su inspiraciju našle u domaćoj mitologiji i narodnim predanjima.

Njegova priča “Hromi“ je objavljena u zbirci priča o starim bogovima pod nazivom “Nevidbog“, u okviru Regionalnog festivala fantastične književnosti REFESTICON 2013 u Bjelom Polju. Živi i radi u Banja Luci.

Upoznajte Ninoslava Mitrovića 

ninoslav-mitrovic-1

Prva pročitana knjiga?

     Uh, davno je bilo. Znam da sam rano naučio slova i to prvo ćirilično slovo Ž. Ali za knjigu nisam siguran. Pretpostavljam da je bila Ćopićeva „Ježeva kućica“.

Kada si počeo da pišeš i šta je presudno uticalo na tebe da kreneš ovim putem?

     Oduvijek sam, takoreći, piskarao, uglavnom tekstove za lokalne časopise, ali sa perom sam se ozbiljnije uhvatio u koštac tek 2007. godine, kada sam započeo rad na zbirci „Gluvo doba“. Ne znam zašto mi je trebalo toliko vremena. Možda zbog životnih okolnosti i pokušaja da pronađem sebe u nekim drugim oblastima, a možda zato što je upravo te godine ideja o zbirci strave, baziranoj na narodnim predanjima, konačno proklijala i osvijetlila mi put kojim treba da idem. Ali pored njega i stranputicu kojom sam do tad paralelno hodao.

Zašto si se odlučio za fantastiku?

     Stravu i fantastiku sam, i kao dječak, više volio od drugih žanrova. Oduvijek su mi te fantastične i zastrašujuće izmišljotine i maštarije bile zanimljivije od svakodnevnice. Naročito od svakodnevnice koja nas prati od devedesetih, od kad se nije promijenilo mnogo toga, osim što smo osiromašili i materijalno i duhovno. Meni je teško pronaći inspiraciju u tom sivilu gdje je sve obezvrijeđeno i naopako nasađeno, i zato se radije okrećem onome što nazivaju fikcijom, gdje je mašta mnogo upotrebljivije oruđe.

Budući da regionalno govorno područje baš i ne može da se pohvali velikim brojem klasika iz žanra fantastike, ko su bili tvoji domaći i strani uzori?

     Ja lično volim klasičnu književnost punog i raskošnog izraza i stila, a takođe i klasične pisce, kako domaće tako i strane. Tako volim kad se ti klasični pisci okušaju u žanru, a takvih iznenađenja ima mnogo. Što se čisto žanrovskih pisaca fantastike tiče, nisam ih mnogo čitao, da budem iskren, pa su mi Tolkin i Martin omiljeni kad je riječ o epskoj fantastici, a Sagan u SF-u. Pažnju mi privlače noviji ruski pisci Lukjanjenko, Gluhovski, pa i Peljevin, koji u svojoj književnosti ima dosta fantastičnog. Od domaćih pisaca, cijenim rad Zorana Živkovića, još od vremena dok je vodio „Zvezdani ekran“.

Šta je za tebe fantastika?

     Snovi na javi. Gozba za maštu. Gimnastika duše.

Kakva je situacija sa izdavaštvom u Republici Srpskoj? Koliko je tebi bilo teško da nađeš izdavača za svoj prvenac?

     Vjerujem da situacija u Republici Srpskoj nije ništa bolja nego u Srbiji i ostalim zemljama regiona. Veoma je teško doći do izdavača. Razlog tome su, vjerovatno, mala ili gotovo nikakva sredstva koja se ulažu u književnost, i uopšte u kulturu. Takođe, postoji taj opšti trend zanemarivanja kulture ukoliko nije komercijalno isplativa, pa zbog toga trpe mladi i neafirmisani pisci. Imamo sjajne, nagrađivane mlade pisce, koji su prinuđeni da traže izdavače uglavnom u Srbiji, jer u Republici Srpskoj za njih malo ko zna i malo kome je stalo do njihovog rada. Ja sam, nakon duge i jalove potrage za izdavačem i sponzorom, odlučio da objavim zbirku kao samizdat, sa nešto ušteđenog i nešto pozajmljenog novca. Doduše, uvijek sam govorio kako mi je želja da budem kao Bulgakov, misleći pritom na stil pisanja, a ne na način na koji je izdavao knjige.

Tvoja prva knjiga „Gluvo doba“ naišla je na pozitivne reakcije kod čitalaca i kritike u Srbiji. Koliko kritika utiče na tebe i tvoj rad?

     Pored materijalne podrške, druga stvar koja nedostaje našoj književnosti je kritika. Najgora stvar koja se može desiti nekoj knjizi nije to što će dobiti lošu kritiku, već to što neće dobiti nikakvu. Mnoga djela ostaju ignorisana, pa ih niko niti hvali niti kudi. A svaka kritika, bila ona dobra ili loša usmjerava pisca. Takav je slučaj ispočetka bio i sa mojom knjigom, što me je poprilično razočaralo. Međutim, malo po malo su počele stizati pohvale od čitalaca, a nedavno je naš najveći poznavalac horor žanra Dejan Ognjanović, napisao zaista pohvalnu recenziju o mojoj knjizi, nazvavši „Gluvo doba“ najznačajnijom knjigom srpske horor proze koja se pojavila u posljednje četiri godine. Sve pohvale koje sam dobio za knjigu svakako meni daju podstrek i energiju da se još marljivije nastavim baviti pisanjem.

Kada si i kako došao na ideju da napišeš „Gluvo doba“?

gluvo-doba-korice     Te 2007. godine sam dobio ideju za priču „Zavjet“ koja i otvara zbirku. Radeći na njoj, rodila se ideja da napišem još priča, gdje bi svaka od njih govorila o jednom mitskom biću. Na kraju sam se odlučio za najpoznatija mitska bića kakva su vampir, vještica, mora, kuga, drekavac i drugi. Informacije o njima su mi pružile vrijedne knjige iz srpske mitologije, koje je moja mašta potom uvezala u devet pripovijetki. Na moju sreću, niko prije mene nije napisao niti objavio ništa slično, tako da sam ja dobio čast da budem prvi koji je napisao i objavio knjigu strave inspirisanu domaćom mitologijom.

Kako objašnjavaš činjenicu da Balkan predstavlja plodno tle za nastanak velikog broja tzv. „strašnih priča“, a da se, opet, veliki broj domaćih pisaca fantastike odlučuje za neke tuđe teme?

     Mislim da je glavni razlog neinformisanost o tome koliko strašnih i fantastičnih priča naša tradicija i predanja mogu da ponude. Možda se zbog toga domaći pisci drže tog sigurnog puta i oprobanih tema, ali koje, nažalost, ne raspaljuju maštu, niti odražavaju naš mentalitet i psihologiju. Samim tim ni osjećaj strave i užasa koje treba da osjetimo. Drugačiji efekat na našeg čitaoca ostavlja priča o kanibalima iz Zapadne Virdžinije ili tužnom duhu iz Osake, a potpuno drugačiji mrkla noć u babinom selu i ona mračna šuma iza kuće, iz koje u ponoć ćurliče neki vrag, ili ga čuješ kako grebe u gredi i diše pod prozorom. Vjerujem da svi osjećamo strah u poznatom okruženju, jer sebe u njemu lakše zamišljamo, pa makar i kad samo čitamo o tome. Ni ja nisam mnogo znao o našim božanstvima, mitološkim bićima i demonima, dok nisam počeo da studiram etnologiju. Ali u trenutku kad sam počeo proučavati našu mitologiju i folklor, svi drugi izvori i zanimanja su postali sporedni.

Od velikog broja mitskih bića koja su prisutna na našim prostorima, vampir je ubedljivo najpoznatiji i najzastupljeniji. Zašto?

     Vjerovatno zahvaljujući njegovom otjelotvorenju u romanu „Drakula“. Takođe, i mnogobrojna ostvarenja koja su uslijedila, kako književna, tako i filmska, su inspiraciju našla upravo u ovom Stokerovom romanu, gdje je vampir predstavljen kao besmrtni gotski aristokrata i ljepotan. Upravo vječni život i tjelesni atributi, koji su vampiru dati u tim djelima, privlače komercijalnu pažnju. Svi vole da se poistovjete sa svemoćnim i lijepim likovima i da za to daju novac. Međutim, vampir iz naše mitologije nije ni izbliza tako naočit. On je prizeman demon, crn, dlakav i naduven kao kakva mješina. Jeziv je i nijem, a jedina nekretnina koju posjeduje je njegov grob, nikakav raskošni dvorac. Postoji doduše paralela u seksualnoj simbolici, ali uzevši u obzir sve, naš mitološki vampir odudara od literarnog. On je biće od koga se držite što dalje, ne priželjkujete da se zaljubi u vas. Takav vampir ne bi imao uspjeha kod publike koja voli da se poistovjećuje sa privlačnim krvopijama. Naročito bi razočarani ostali tinejdžeri, koji su najveći konzumenti novijih vampirskih saga.

Koje je tvoje omiljeno mitsko biće i zašto?

     Teško se odlučiti između zduhača (stuhe) i zmaja. Zmajevi su univerzalan simbol, poznati gotovo svim svjetskim mitologijama. Ipak, srpska mitologija ih predstavlja nešto drugačije u odnosu na ustaljenu predstavu o zmajevima kao letećim reptilima koji bljuju vatru. Kod nas zmajevi možda jesu i to, ali imaju i dosta drugih osobina, ljudskih, herojskih, pa i polubožanskih. Podjednako su i materijalna i duhovna bića, u čijoj se simbolici odražava ono što bi ljudi voljeli da budu, u moralu, snazi, zdravlju i dugovječnosti. Slično kao i sa vampirima, imamo mnogo da ponudimo o zmajevima, ali do sada to nismo radili. S druge strane, zduhač je takođe fascinantno biće, u nekim segmentima slično zmaju. Ljudske je prirode, ali zmajske krvi, i u stanju je da se hvata u koštac s prirodom i da je mijenja. U svojoj suštini čini dobro, ali moći koje posjeduje lako može okrenuti i na zlo. Postoje neka naučna mišljenja da su i zmaj i zduhač, ustvari naš mitski predak.

Tvoja poruka mladim piscima?

     Razmišljajte, stvarajte i pišite, pa makar na svijetu postojala samo jedna osoba koja cijeni i poštuje to što radite. Ne budite konformisti i kukavice. Jer, u današnjem vremenu u kojem su vrijednosti postavljene naglavačke, najgore što čovjek može da uradi je da se odrekne svojih snova.

Sa Ninoslavom razgovarao Mladen Milosavljević