Čudnovata propast soldata Frombalda


Jutro četrnaestog dana novembra osvanulo je hladno. Kiša koja je bez prestanka padala prethodnih osam dana, konačno je počinula u niskim i teškim oblacima. Tlo pod njima, posvuda izbrazdano blatnjavim kolotrazima, načičkano je prljavim, sivim šatorima. U jednom od njih se meškolji soldat Teodor Frombald. Gura glavu pod ćebe, skrivajući se od jarke svjetlosti što mu dodiruje kapke. U toploj izmaglici sna čuje svoje prezime, kako se ponavlja kao eho. Proviruje iz smrdljivog i vlažnog zaklona. Kroz poluotvorene oči, na ulazu u šator, vidi vojnika iz svoje regimente, sudetskog Nijemca koga su zvali Konj. Ne toliko zbog izduženog tamnog lica i gornjih zuba s kojih se povuklo meso, već zato što jedini u cijeloj diviziji nije čeznuo za nekim ljudskim bićem, nego za ergelom gdje je prije rata radio kao konjušar. Konj ga je zvao hitno u brigadni šator. Bunovni Frombald poskakujući navuče čizme, nabaci pušku na leđa i žurnim korakom krenu ka komandi. Skoro svi u logoru su već na nogama. Jedni pod opremom spremni za smotru, drugi tek izlaze iz šatora, još nerazbuđeni, dok kaplari galame na njih. Osim te stalne larme goropadnih nižih podoficira, svi ostali su neobično tihi. Čuje se samo zveckanje oružja, rzanje konja i trk koraka po gnjecavom tlu. Stotine lica užurbano promiču kroz logor. Većina njih pospana, neka preplašena, ljutita i umorna, u rijetku bradu zarasla ili sa krvavim tragovima jutarnjeg brijanja. Gledao je ta lica Frombald kao štabni kurir svakodnevno. Mnoga od njih mu se nisu dopadala, kad bi ih analitički, kao kamenčiće izdvajao iz velikog kolaža Dunavske monarhije.

Kad je u ljeto 1914. mobilisan u Landver, zamišljao je vojsku svoje otadžbine drugačije. Očekivao je ustrojene legije što u savršenom poretku krote divljake i drže ih podalje od kapija civilizovane Evrope. Ali tek su malobrojni Germani, te prve ratne godine, branili slavu i čast Habsburga, i to uglavnom u oficirskom kadru. Bilo je doduše njegovih zemljaka i među običnim vojnicima, ali nisu to bili neustrašivi i disciplinovani borci, već često smrdljivi, glasni i vulgarni prostaci, s kojima osim nacionalnosti Frombald nije imao ništa zajedničko. Austrija je protiv Srba radije koristila granicu kojom su se Istok i Zapad davno, baš ovdje razmeđili, znajući da mržnja nakupljena na njoj nikad neće prestati. I bila je u pravu. Na Srbe su od ljeta najhrabrije jurišale baš brdske jedinice preko Drine, potomci onih bosanskih muslimana koji su buntovne Srbe zauzdavali stoljeće ranije. Najveseliji i najsrdačniji kad je zatišje, momci sa fesovima su u borbi postajali ćutljivi, mrgodni i neumorni ratnici. Uz njih su na toj vjekovnoj granici nestrpljivo čekali i hrvatski honvedi, spremni da poput divlje bujice ugase vatru slobode koju su Srbi upalili, a koja vjerne sužnje ugarskog dvora nikad nije ogrijala. Njih više nego hrabrost, neka luda, Frombaldu neshvatljiva mržnja tjera naprijed i ne da im da uzmaknu. Zato uvijek prvi jurišaju na srpski bajonet, a posljednji odstupaju, neumoljivi i okrutni. Naročito oni iz dvadesetpetog domobranskog puka. Iza njih je Frombaldova divizija često nalazila spaljena sela i poklanu srpsku nejač. Nakon jednog takvog prizora u Mačvi, jedan je mladi rezervni poručnik iz trećeg bataljona izjavio da to Srbi povlačeći se, sami uništavaju svoja sela. Zaćutao je kad ga je natporučnik Grer upitao znači li to da Srbi ubijaju i svoje žene i djecu.

Taj isti natporučnik je Frombaldu ranije skrenuo pažnju na jedan tužni paradoks. Protiv Srba su od ljeta jurišali i Srbi iz Bosne, Hercegovine, Banata, Krajine i drugih krajeva Monarhije. Naročito su na natporučnika utisak ostavili ćutljivi i kršni Srbi Ličani iz 104-e Bekićeve brigade. Iza sebe ostavili dom, žene, djecu, ali i austrijske i hrvatske puške uperene u leđa, pa nemaju izbora nego da jurišaju na braću. Ponekad neki mlađi od njih zakuka za ćaćom i materom, ali kad borba krene, bez glasa izvršavaju naredbe. Ćutke jurišaju, skaču na bajonet, primaju kuršum ili šrapnel, bez glasa i umiru.

Frombald se u tom razmišljanju približi šatorima 28. regimente zavučenim pod drveće rijetkog cerovog šumarka. I ovdje su svi već napolju, budni, pod punom opremom. Tu Česi, izdvojeni u grupe, ćućore međusobno. Ne miješaju se mnogo sa ostalima. Njihov bataljon se u već nekoliko napada snebiva na krilu i zaostaje, dajući Srbima priliku da se priberu i uzvrate. Frombald je prezirao Čehe jer im je u svakoj borbi jedna noga bila u odstupnici.

Komandni šator bio je postavljen na ivici šumarka, okružen inžinjercima i kuhinjom, poput kakvog seoskog kućerka. Vidio je Frombald kako u njega ulaze užurbani oficiri i kuriri, sudarajući se sa drugima koji iz njega izlaze. Svi su ozbiljni i u neprestanom pokretu. Već danima Frankova Peta armija, kojoj je i njegova divizija pripadala, goni srpsku vojsku u povlačenju, a koja se prema izvještajima izviđača počela premještati na desnu stranu Kolubare. Znao je Frombald da se sprema novi napad. Najveći do sad. Srpske armije nisu u povoljnoj situaciji. Sa sobom imaju dosta civila i ranjenika, koji ih usporavaju i ograničavaju im manevar. Trebalo je iskoristiti situaciju i brzo reagovati. Znao je Frombald da se neće ponoviti avgust. Ovaj put će austrijska čizma završiti sa Srbima jednom zauvijek.

cudnovata-propast-soldata-frombalda-1

Frombald skide pušku i uđe u šator. Unutra je toplo i zagušljivo. Zaudara na duvan, znoj i pokislu uniformu. Ispred njega čekaju dva kurira, uzimaju naredbe i trčeći izlaze iz šatora. Telefonski kablovi su se u tom žurnom napredovanju sporo razmotavali, a neke naredbe nisu bile za svačije uši, pa su brojni kuriri gotovo danonoćno raznosili pismene poruke od jedne jedinice do druge. Frombald dobi naređenje da odnese poruku artiljerijskoj brigadi, smeštenoj na jednoj od kota nad logorom. Sa olakšanjem izađe napolje. Iako teški oblaci još uvijek nisko vise nad tlom, hladan vazduh ga okrepljuje. Osam dana se skrivao od kiše u prokislom šatoru, pa svježinu prima kao blagoslov. Ugrabi dva tvrda dvopeka iz kuhinje i žurnim korakom krenu ka uzvišenju, gdje su se nalazile dvije haubičke baterije. Za kurirske dužnosti je često znao koristiti velosiped, ali po izrovanom putu na njemu ne bi daleko stigao, tako da krenu pješke uz padinu.

Nakon četvrt sata uspona, pred njim je bio šumarak, a iza njega čistina od stotinjak metara, jasno vidljiva sa srpskih položaja. Kako je stupio na nju, iz rovova ispod začu se puškaranje. Isprva je jedna puška jednolično čvakala, a za njom paljbu, malo po malo, preuze cijela linija. Na to i Srbi uzvratiše, Frombaldu se činilo mnogo žešće. Iznad glave mu zazviždaše kuršumi. Baci se na zemlju i nastavi dalje puzeći. Psovao je obrazom dodirujući tlo. Utom se oglasiše i austrijske haubice iznad. Tri snažna praska, a zatim isto toliko tupih udara preko rijeke. Nedaleko od njih bile su smještene i tri topovske baterije, koje zagrmiše nešto udaljenijom jekom. Sve je uskoro bilo u vatri. Da li je napad već počeo ili su ga Srbi preduhitrili, u ovakvoj situaciji Frombald nije mogao znati. Ležao je potrbuške, uvaljan u blato, moleći se da paljba što prije stane. Artiljerija prestade tući srpske položaje, ali se pješadijska vatra nije smirivala. Frombald pomisli kako ne može ovdje preležati cijeli dan, te odluči da razdaljinu do šumarka pretrči. Imao je preći nekih sedamdeset metara čistine, a zatim još pet stotina kroz šumu, do topova. Pridiže se i potrča. Među pucnjevima, i zvižducima kuršuma razabra dva tupa udara s druge strane rijeke.

Začu tada tresak srpske granate u šumi, blizu položaja austrijske artiljerije. Druga mu prozvižda iznad glave i eksplodira daleko. Nastavi da trči, sve dok ne uđe u šumu. Kuršumi su lomili grane iznad njega. Austrijski topovi su i dalje ćutali. Srpski nisu. Čuo je eksplozije dole kod pješadijskih položaja. Zlokobni zvižduci su parali nebo iznad njega, završavajući se udaljenom grmljavinom. Istrčao je iz šume kao bez duše, pravo na položaje haubičkih baterija, gdje je bila smještena i komanda artiljerijske brigade. Bez predaha proslijedi poruku, u namjeri da se odmah vrati u logor. Ali srpske haubice počeše zasipati položaj preciznijim plotunima. Jedna granata uz stravičan tresak raznese austrijsku haubicu s posadom, ostavljajući za sobom smrad baruta, gust dim i jauke. Frombald poče da paniči. Na nagovor komandira baterije skloni se u zemunicu dok paljba ne prestane. Društvo mu je pravila posada baterije, koja je iz nje istrčavala da ispali plotun, a zatim ponovo uskakala unutra kad Srbi uzvrate.

Prolazili su sati, ali se situacija nije smirivala. Tek negdje poslijepodne, granate utihnuše. Čulo se samo sporadično puškaranje. Frombald izađe iz zemunice i požuri nazad ka štabu. Dok je hodao preko čistine, tek mu je poneki zalutali metak prozviždao visoko iznad glave. Bio je nadomak zaklona, kad začu pištaljke na položajima prema rijeci, a za njima vatru strojnica. Linija je opet planula. Oglasi se i artiljerija, i sa jedne i druge strane. Frombald potrča. Pod padinom se blatnjavi puteljak račvao u tri smjera.

Čuo je tri tupa udara preko rijeke. Srpske haubice, stigao je da pomisli kad mu prva granata prozvižda iznad glave. Druga eksplodira u šumi iza njega, otkucaj srca kasnije. Treću je čuo kao dubok zvižduk i lepet krila iznad glave.

– Gottimhimmel… – tiho izusti.

Granata eksplodira par metara od njega, bacajući ga u vazduh kao krpu. Pao je u blato i ostao ležati, nepokretan i raspadnut na hiljade dijelova, a svaki djelić bio je bol veći od drugog. Pritisak mu je zujao u ušima i sabijao mu glavu u ramena. Crveni, plameni puls u očima poče da gasne, i Frombalda proguta tama.

Kad je otvorio oči i dalje je bio u istoj tami. Rastvarala se u bari sivkastog svjetla. Iznad sebe ugleda oblake, lađe od tankog paperja visoko na nebu. Kroz njih se stidljivo probijala mjesečina, i u mutnom sjaju Frombald poče prepoznavati oblike oko sebe. Gole grane drveća i tamne obrise brda. Noć je odavno pala. Nije znao koliko je sati bio u nesvijesti. Osjetio je studen u udovima. Od nje zadrhta i stenjući, polako se pridiže. Vedra noć je bila hladna. Još hladnija u natopljenoj uniformi. Teturajući se, Frombald krenu puteljkom prema jedinici. Ali umjesto na padinu niz koju se trebao spustiti u logor, puteljak ga je vodio u gustu šumu. Frombald zastade, dezorijentisan od udara granate i mraka. Vrati se nazad i krenu drugim krakom. Ali i ova ga je staza vodila u njemu nepoznat predio. Svuda oko njega bila je tamna i gusta šuma. Noć bez zvijezda još više je otežavala situaciju u kojoj se nalazio. Frombald se vrati na mjesto gdje ga je bacila eksplozija. Bila je tu neka čistina, ali nije bio siguran da li je to ona ista kojom je danas prošao. Shvati tada da je nakon udara granate ostao bez puške. Hodao je uokolo, ali u ovom je mraku nije mogao naći. Stade, sav očajan i osmotri oko sebe. Nije bilo ničeg poznatog da ga izvede iz ove tame.

Odluči da krene naviše, do artiljeraca i da kod njih sačeka jutro. Tek se tada sjeti da u žurbi nije uzeo lozinku za taj dan. Gotovo nikad je nije koristio, jer rijetko ga je noć zaticala napolju. Obuze ga užas. Znao je koliko rizikuje, ako iz mraka izađe pred stražu. Mogli bi pripucati bez pitanja, ali Frombald nije mogao ostati ovdje, promrzao i ugruvan. Poče da se penje, ulazeći sve dublje u šumu. Kretao se oprezno, oštreći čula za povik straže. Međutim, nešto nije bilo kako treba. Hodao je kroz šumu dugo, ali na položaj još nije naišao. Pomisli kako je u mraku pogrešno skrenuo. Sumnju mu potvrdi nagib terena koji je sada vodio nadole. Umjesto da se vrati nazad, Frombald nastavi spuštanje. Pomisli da će možda izbiti pred rovove. Još veći rizik da straža zapuca, ali dolazio je s leđa, pa je ipak postojala šansa da objasni ko je, prije nego što bude kasno. Samo da ne izbije na rijeku ili na srpske položaje. Izađe tada na obasjanu čistinu. Noćno nebo presvratilo gunj, pa je sad bilo prepuno zvijezda, što se poput lelujavih Narcisa ogledaju u lokvama po blatnjavom putu. Svud se mjesečina prosula, i taj puteljak, omeđen drvećem s obje strane, kao tamna nit vodi kroz njeno srebro. Nastavio je da hoda njime dugo, bivajući sve očajniji. Ulazio je u šumu, pa opet izbijao na čistinu, prateći tu mjesečinom obasjanu stranputicu.

U neko se doba nađe na raskršću. Svaki krak vodio je dublje u tamu. Dok je razmišljao kuda da krene, Frombaldu niz kičmu prođe jeza. Ali ne zbog mokre uniforme. Shvati sa užasom da već neko vrijeme ne hoda sam. Čuo je jedva čujno šljapkanje saputnika iza sebe. Bez zastajanja nastavi desnim putem. Tihi koraci kroz blato krenuše za njim. Iz neobjašnjivog razloga nije smio da se okrene, već ubrza korak, na što njegov pratilac takođe krenu brže. Krajičkom oka, iza lijevog ramena, Frombald tada uhvati visoku priliku obasjanu mjesečinom. Njegov pratilac je gacao kroz blato skoro uporedo s njim. Kako je Frombald ubrzavao korak, tako mu je ovaj bio sve bliže, gotovo mu dodirujući rame.

U jednom trenutku saputnik zašišta na Frombaldu nepoznatom jeziku:
– Vode… Daj mi vode. –
Frombald tad stade i osvrnu se. Njegov pratilac je takođe stajao u mjestu. Drveće je prekrilo mjesec u tom dijelu puta, pa Frombald nije mogao dobro da ga osmotri. Vidio je na par koraka od sebe visokog muškarca, svog raščupanog i dugačkih udova, kako tiho stenje. Dobro je, nema pušku.
– Wer bist du? – viknu Frombald.

Ali saputnik nije odgovarao. U toj sjeni Frombald mu je vidio samo oči, jasno bijele, osvijetljene nekim čudnovatim sjajem. Hladan strah obuze mladog soldata, i on se okrenu da nastavi dalje, ali tada mu saputnik skoči na leđa i poče da ga grize za rame. Osjetio je Frombald zube kako mu gnjave bluzu i košulju, u nemoći da dopru do mesa. Nije u toj panici soldat osjetio da je napast laka poput pera. Potrčao je i dalje je noseći na leđima, saplićući se kroz blato, skrećući s puta u mrak šume. Tek kad ga oštar trn šikare udari po obrazu, Frombald shvati da više ne osjeća ugriz. Stade i osvrnu se. Nikoga nije bilo u blizini. Drhtaj od straha i znoja što se počeo hladiti pod uniformom, obori ga na zemlju. Sjede na mokro lišće, pritiskajući dlanovima bolnu glavu. Sve mu je pred očima igralo plamenim damarom. Drhteći, Frombald se pridiže i ubrza korak, da pobjegne što dalje od tog mjesta.

Nakon četvrt sata, mokar i promrzao, nabasa na nekakvu jarugu usred šume. Čuo je tih žubor desno od sebe. Prateći potok, što je kao srebrna nit mjesečine tekao tamom, nađe se pred nekakvom građevinom nasađenom nad njega na dva stuba. Stari mlin, zaboravljen i napušten, stajao je pred Frombaldom, gutajući u sebe okolni mrak. Odluči da tu sačeka jutro. Vrata škripnuše i soldat se nađe unutra. Kad mu se oči privikoše na tamu, na sredini ugleda krug od kamenja, i u njemu ugarke neke davno ugasle vatre. Šibice je držao u našivenom džepiću kraj srca, kako bi uvijek bile suve. Ukresa jednu iz drugog pokušaja i njom upali lojanicu kraj mučnjaka. Uze grane uvezane u snop kraj vrata i od njih u onom krugu zapali vatru. Skinu mokru bluzu i hlače, i sjede kraj nje grleći drhtavim rukama hladne cjevanice. Bol u rebrima i umor u udovima ga savladaše. Toplina vatre i žubor vode navukoše pokrov od sna preko njega, i Frombaldu glava klonu na koljena.

U neko doba otvori oči. Osjetio je trnce u gornjoj usni i desnom obrazu. Pod mlinom se više nije čuo žubor. Samo krik neke ptičurine u šumi. Frombald se naježi. Ustade i polako priđe vratima. Otškrinu ih i na rubu šume, u kapiji od mjesečine ugleda visoku siluetu. Bila je razmrljana jarkim svjetlom, pa nije znao da li mu se priviđa. Silueta se tad pomjeri prema mlinu. Možda je naišao neki srpski vojnik ili seljak, pomisli Frombald sluteći da je zalutao neprijatelju. Požuri da ugasi svijeću, ali ugleda da je ona već ugašena, ali neizgorena. Ponovo virnu kroz vrata. Prilika je prišla bliže mlinu. Nogom Frombald pogazi žar da svjetlost ne privuče pridošlicu, i zatim se pritaji u ćošku. Šta ako je onaj čudak s raskršća, pomisli tada i nakostriješi se od glave do pete. Iščekivao je, ali u mlin niko nije ulazio. Nakon nekoliko minuta, ponovo priđe vratima i proviri. Nikoga nije bilo kod mlina, ni na rubu šume. Frombald se povuče u mrak. Odluči da više ne pali svijeću. Nakon nekog vremena ponovo ga obuze drhtavica i on baci nekoliko grana na preostali žar. Dunu u njega i vatra se rasplamsa. Dohvati nekakav kvrgav štap, budno gledajući u vrata, ali ga toplina i zvuk potoka, što je ponovo zažuborio pod mlinom, opet odvukoše u san.

Prenu se. Učinilo mu se da je oči sklopio na tren. Ipak, taj tren je potrajao dovoljno dugo da žubor potoka opet prestane. Frombald na potiljku osjeti istu jezu kao na raskršću. Pridiže se, i od užasa zamalo dreknu. S njegove lijeve strane sjedio je pognut čovjek, ogrnut u nekakvu kabanicu od grubog sukna, i grijao se kraj njegove vatre. Frombald se piskutavo nakašlja, ali čudni gost samo sjedi, gleda u vatru i ne progovara. Tek kad se soldat promeškolji, čovjek se pomjeri prema njemu. Frombald se odmaknu, ali ovaj mu se opet približi, gotovo ga dodirujući. Nekoliko se puta soldat odmicao, a čovjek ga je pratio, primičući mu se svaki put sve bliže. Najposlije Frombald uze onaj štap, da tobož njime prodžara vatru. Nepoznati uze granu i gurnu je u vatru, isto kao i soldat. Svakim je pokretom čudni došljak oponašao Frombalda. Još se jednom soldat pomjeri malo, bliže vratima, a stranac opet isto, krenu za njim. Znao je tad Frombald da ovo nisu čista posla. Ispod oka osmotri priliku. Čovjek je bio poguren, pokriven od glave do pete. Ne vidi mu se ništa osim šaka nezdrave boje, sa dugačkim i čvornovatim prstima crnih noktiju.

-Vode…– začu tada Frombald stranca, i svaka mu se dlaka na tijelu uspravi od strave.
Podiže pogled sa usahlih šaka.
– Gottimhimmel! – vrisnu.
Pod kapuljačom crni se koža obrasla u gustu dlaku, i u njoj usađene oči, upravljene u Frombalda, čudno jasne i svijetle.
– Vode… – reče ponovo saputnik s raskršća, otkrivajući na dlakavom licu dugačke zube, kao u vuka.
Frombald pokuša da ustukne, ali ga vampir zaskoči i poče gristi za vrat, pa kroz košulju za prsa, tražeći srce. Soldat zajeca, nekako zgrabi onu upaljenu granu i gurnu je u vampira, na što ovaj ciknu, zašišta i nestade kao dim. Potok tad ponovo zažubori i vatra se rasplamsa.

Frombald obeznanjen pojuri iz mlina, trčeći kroz šumu. Spoticao se i padao. Grane su ga čupale i vukle nazad na to sablasno mjesto. Nije ništa čuo, zaglušen pulsom što mu je bubnjao u ušima, ponavljajući, vode, vode, vode… Trčao je bez daha. Konačno iz šume izbi na nekakav proplanak što se blago spuštao u rijetku šikaru. Odatle nešto dvaput bljesnu. Osjetio je soldat tad dva uboda blizu srca, tačno tamo gdje ga je vampir maločas grizao. Tresnu leđima o tvrdu zemlju. Toplota odmijeni bol. Širila se kroz prsa, stomak i nestajala u nogama. Uši mu se otpušiše. Čuo je nečije povike. Bili su na nekom njemu nepoznatom jeziku. Naletio je na stražu, ali nije znao čiju. Ni ove s jedne strane rijeke, ni one s druge, Frombald nije razumio. Ležao je sam na hladnom tlu Srbije koju je došao da pokori. Nikom nije stigao da ispriča za užasan događaj, koji je uzrokovao njegovu čudnovatu propast. Gledao je nijemo u mutna svjetla kako plešu po jesenjem nebu nad njim. Zakloniše ih siluete s puškama, koje su i dalje nešto govorile. Ali soldat Teodor Frombald ih više nije čuo. Zvijezde, mrtve mnogo prije njega, ogledale su se u njegovim zgaslim očima.

Ninoslav Mitrović