Čudnovati prijatelj


Prije više godina, negdje sredinom ljeta, moj otac bješe pogubio sve koze. Jednostavno je cijelo stado bilo nekud otišlo. Dva dana ih je tražio, ali uzalud. Trećeg dana, čim je svanulo, pođe on u najdalji dio brijega, prema Šćepan Polju, u koji nije prethodnih dana išao. Sa velikom mukom i umoran, idući vrletima mratinjskog brijega, stigao je tamo tek iza podne. Nakon što je malo predahnuo počeo je da pretražuje lastve i uvale. Dan je brzo prolazio, a koza nigdje. Vidjevši da je uzalud dolazio, bio je i ljut i nervozan. Nije znao šta dalje da radi. Popeo se na vrh jedne stijene i počeo dogledom da osmatra okolinu. Iznenada, neko ga iza jednog grma rujike glasno i razgovijetno zovnu imenom. Tata se trže. Spusti dogled i okrenu se u pravcu odakle je glas dopirao. Zagleda se kroz šiblje i jedva nazre siluetu nekog čovjeka.

– Ko je tamo? – nervozno upita.

cudnovati-prijatelj– Ja sam, Radovane – sa blagim osmijehom odgovori čovjek iza grma. Iskorači naprijed i pođe prema tati. Tata tada poznade komšiju i dobrog prijatelja Gojka Vojinovića i iskreno se obradova što ga je sreo. Nakon što su se rukovali, Gojko je sjeo na jedan kamen naspram tate i razgovor je već otpočeo. Tata ga upita zbog čega je on tu. Kojim je poslom došao. Gojko mu je odgovorio da i on traži svoje koze i da ih ne može naći. I tata se njemu požali, a Gojko ne sačeka da tata dokrajči rečenicu, već reče:

– DŽabe ih tražiš ovuda, moj Radovane. Eno ih u Tulezima. Ja sam sad odozgo, ostale su ležeći kod Mijovog sijena.

U tom momentu se niz jedan krš pored njega otkotrlja tatina duvanska kutija. Tata se naže za njom da je uhvati i uspravljajući se zausti da ga nešto pita, ali umjesto toga pretrnu od iznenađenja. Gojka više nije bilo. Tata pogleda okolo, ali od Gojka ni traga ni glasa. Kao da u zemlju propade, kako bi naš narod kazao. Tata ustade i prekrsti se. Sve čudeći se, krenu put Tulega. Kada je tamo došao, gle čuda: u hladu pored Mijovog sijena skupile se njegove koze i leže. Tata im priđe i poče zavirivati i milovati jednu po jednu da bi se uvjerio jesu li to koze ili neka priviđenja. Potom izvadi iz torbe u rubac zamotana nekoliko grumenčića soli i ponudi ih kozama. One se počeše gurati i otimati oko njih, što tata iskoristi da ih lakše dojavi kući. Međutim, nikako mu s uma nije silazio Gojko. Zato, nakon što malo odahnu, riješi da, dok se još vidi, ode malo kod Gojka Vojinovića, da vidi šta radi i da li je on zaista bio sa njim u brijegu.

Na samom kućnom pragu, susrete ga. Pošto se pozdraviše, Gojko ga pozva da uđe. Tata uđe, sjedoše, ali ne smije ništa da ga pita u vezi sa onim zbog čega je došao. U tom momentu iz susjedne sobe izađe Milena, njegova žena, u pokućnoj haljini. Poče se izvinjavati što, eto, tako izgleda, jer je, veli, cio dan bila bolesna i ležala. Nije ustajala iz kreveta. Gojko joj je kuvao čaj, pomagao joj da se preznojava… Nastavi Milena pričom davati tati odgovore koje nije znao kako da iskuči od Gojka. Izbezumljen, ustade i krenu da ide kući. Skoči Gojko da mu ne da.

– Pa tek si sjeo – veli. – Kud si grintao da ideš odmah? Pa još ni rakiju nijesmo popili.

I tako skolaisa tatu i ne dade mu da mrdne. Tata ponovo sjede, natmuren i zamišljen. Primijeti Gojko da neke krupne misli krije iza gustih obrva, pa ga upita:

– Boga ti, Radovane, šta ti je? Nešto te krupno tišti.

Tatu saplele grdne brige i još grdnija osjećanja, jer vidi da je toga dana s priviđenjem imao posla, pa ne zna šta da kaže. Ne zna kako da počne. Najzad je, ipak, počeo sa opštim pitanjima:

– Pa gdje ti bi danas, Gojko? Šta si radio? Gdje su ti koze?

I tako, saznade da Gojko nije nikud mrdnuo od kuće, ne samo toga dana, nego ni dva-tri prethodna. Htjede da promijeni temu razgovora, ali sada Gojko poče sa pitanjima identičnim onima koja je tata njemu postavljao. Vidje tata da je bolje da bez uvijanja kaže zbog čega je došao, pa ispriča o susretu sa “njim” u brijegu. Svi se počeše krstiti, čak i Gojko, dokazani ateista i predratni komunista. Na kraju uz razne komentare i Milene, učene i veoma prijatne gospođe, inače seoske učiteljice, svi zaključiše da je tata toga dana imao susret sa nekim čudnim, ko zna kakvim bićem. U svakom slučaju, prijateljski raspoloženom prema njemu.

Vujica Ognjenović