Strašila i prikaze


strasila-i-prikaze

 

  1. Neka djevojčica otišla da spava s mačkom, pa do kasno doba ne izišla iz sobe. Gledali da otvore vrata, pa ih napokon i razlomili. U mačke svako oko kako u bivola, a čamparima (čapetima) uhitila se grkljana i zadavila onu djevojčicu. Nikako nije htjela da je pusti, nego njaukala, da te obiđe ježina i strah. Došli popovi, te i biskup, da je zakunu: “Pusti je, hudobo, to je naša duša! stani se u morske dubine, u visoke planine, gđe nije krštene duše, gđe pijevac ne pjeva!” Iza kletve upita: “Kuda ću izaći?” – “Izađi kroz prozor!” Prozor bio zatvoren i sotona probila staklo i sveđ tu ostalo šuplje a neka su ga mijenjali. Slična je priča u Dubrovniku “Mačka i dumna (kaluđerica) sigurate”. Mačka donosila dumni ribe oborite iza najžešće oluje. Dumna s mačkom spavala, te je mačka udavila. Kaže narod u dubrovačkomu: “Kad mačka ostari u nju se poseli hudoba.

Pričao Ljubo Ljubić.    

                                 

  1. Moja baba nosila poštu iz Vele Luke u Blato. Nije je bilo strah da ide u neznano doba noći. Tad su dolazili Grci, da prodaju pšenicu, pa se potrefilo da je trebalo ponijeti pismo na jedanaest ura u noći, a bilo to radi pšenice. Ona se prekrstila i uputila sa psićem Kastorom. Hodila i kod Gospe od Lurda (crkvice) prikazao joj se čovjek, uzanj psić, a na leđima mu visi klobuk. Javila mu se, a on odgovorio nešto onako ko iza zuba. Baba predala pismo i povratila se iz Blata, pa viđela isto onoga čovjeka s klobukom, štapom i psićem u ćemetoriju (groblju). Prekrstila se, stala i gledala, a tada ga odjednom nestalo. Drugi dan došli Blaćani u Luku i pričali da je od onoga dana nestalo kuge, ko da si je rukom digao.

Pričao Marko Priznić, postolar iz Vele Luke.

  1. Spavo sam u Luci, a od kuće je koje dvanaest metara kovačnica Depola. Oko ponoći se začulo ko da kovač kuje, a kad tamo, nikoga živa. To je bilo nekoliko noći. Dida mi kaže da je bio posadio dva gonjala (mjera dužine) bobom. Bilo oko dvije hiljade metara. On je to čuvao, pa mi priča: “Mjesec ko dan, a uza me pas. Otrglo se klupko bijelo ko snijeg i pogodilo psa, te ga slomilo, crko je onaj čas. Ja sam se krstio i nije mi ništa naudilo.”

Pričao Antun Berković iz Vele Luke, ostrvo Korčula.

  1. Tri mladića u Veloj Luci išla zajedno vazda na sijelo, a nijesu se bojala ni strašila. Došli kod ćemetorija (groblja), a prema njima će čovjek u ćilindru, u fraku i štapa se. Ovo je bilo oko ponoći, i ona će trojica od vraštva (đavolstva) uhititi se za ruke, pa će da mu zatvore put. Tako su ga gonili, on će u groblje, a neka su bila zatvorena vrata. Ne bili lijeni, pa će i oni preko zida u groblje. Onaj čovjek došao do groblja, gđe je ukresana škuna (brod) pa će ga nestati, a uz to digao dim i vihor nad grobom onog kapetana. Ona su trojica umrla, jedan iza drugoga, u osam mjeseci.

Pričao Marko Prizmić, iz vele Luke.

  1. Djevojka u Vodovađi u Konavlima, uzela batalugu (bure) i otišla na vodu, a uza nju pristajao domaći crni pas, pa ga ona gonila, ali uzalud, pas hoće da je prati. Napolje natočila batalugu, a uz to prikaže joj se crn čovjek, pa od straha senčala (zamrla), ne zna se ni krenuti, a da se zaputi put doma, gotovo bez vode. Na to će joj onaj crni čovjek, a ona zanijemila od straha: “Moli Boga da je uzate taj crni kučak, inače bi bila satirisana, zamijesio bih te bio u jazu”. Dobro je da vazda ideš s psom, osobito crnim.

Pričao Ljubo Ljubić, čuo u Konavlima.

  1. Služio Crnogorac u Đura Ćupića u Vatajima, u Konavlima. Jednom ga Đuro spremio u selo Dobruše, da bi dotjerao konje u Mija Cara, imalo se prtljati vino u Novi (Herceg Novi). Susrio putem iz Vataja djevojku svu u bijelu. On joj nazove dobar večer, a ona ni mukajet, istom će trećijem putem: “Kamo ćeš?” On joj sve po istini ispričao, a ona će samo na to: “Hoćeš li se vratiti?” Ja ću te čekati. Dotjerao konje i viče dobar večer: “Prihvatite konje, evo sam ih dotjerao!” Samo uljezao u kuću, oni ga ostavljali na večeri, ali se on zahvalio i oprućio put Vataja natrag. Kad ti na onom mjestu ne nađe djevojke, nego nekoliko odalje, naviše, te se prikazala iza međa. Odmah je poznao po robi da to nije čeljade od ovoga svijeta, da joj je mrtačko tijelo, da zaudara po mrtačku, oči joj strahovite kao u lorka, bosa, samo na nogama bječve, a roba joj šuška kao suho lišće, pa će onomu mladiću: “Otkle tako, mladiću?” On joj sve po istini kaže da je iz Kolašina i koga ima na domu, a ona će: “Hoćemo li da se vjerimo?” On je pogledao, a srce mu se steže, onda ona kaže: “Mjesečino, sjaj, a ti dragi da mi se daš! Ozbiljno, da se vjerimo!” On joj pruži ruku, a ruka joj studena kao studena stijena. Tako će do novoga druma, pa će kazati: “Idi i ti ća!” Ona tako krenula novom cestom, a on će starim putem. Došao do putače, u strahovit klanac, a ona ti skočila iza međe, gđe je tu bila: “Sad si mi zapao!” Pljune ga i dade zaušnicu. On udri da se krivi i da zove u pomoć, ali tu nema u pustoši oziva. Onda ga natukla kao s batom od bumbaka, ostavila ga u jadnoj koži, jedva duhata. U to zapjevao pijevac, ostavila ga, uždio vihar, a on se podigao i doteturao jedva jedvice doma. Po njemu su bile vrčeti, rane i kraste, pa ga tvoj Đuro vodio u Čičevo u popa Marka, on mi pričao gđe je bio, što je i kako je, pa kad nije pomoglo, pred svetoga će Vasilija, pod Zaostrog. Obišao š njime i dalje, ali sve bilo utomah, nije mu bilo boljka. Bolovao dva mjeseca i umro u teškim mukama.

Pričao Ljubo Ljubić; slušao u Konavlima.

  1. Hodio Ivo Kurđelica, sakristijan (crkovinar), noćno s popom da ukopaju dijete, što je umrlo od šešava (boginja). Pratila ih crna mačka. “Ovo je nešto, što nas prati!” Pop nije dao ni opepeliti, da ne slabi vjera, ali odjednom će, kad mu dodijalo: “A ti je udri križem!” Kad je Kurđelica udario, križ se nije slomio, a neka je dobro hrnuo za mačkom. Što jadan, stade huka mačke, a osmrđela put paklom da nijesi mogao od smrada. Valjalo da stisnu nos pop i sakristijan.

Priča Mate Beusan, iz Dubrovnika.

  1. U Orašcu (kod Dubrovnika) Orašanin bezvjerac nakon nekoliko doba umro, pa susjedi čuli da je došao s onoga svijeta. Iza ponoći bi sjekao masline – susjedi bi slušali, kako udara sjekirom – kad u jutro, masline na mjestu, nema od sječiva ništa.
  2. Orašanin Luter mlio masline; čulo se kako udara munivjelom (polugom u mlinici) i kako se okreće madrevita (gvozdeni tijesak). Kad u jutro, nema ništa.
  3. Otac mi je, kad je bio u snazi, nosio noćno mijeh ulja, kad preko puta golema greda. Ide naprijeda, hoće da je preskoči, a greda se sama sune (spusti) niz put i ostane slobodan prolaz.
  4. Hodio mi otac u neznano doba noći put doma, kad na Katačinu brijegu čopor kučaka; ustrašio se kako će proći, kad odjednom nestalo kučaka. Slobodno je prošao.
  5. U Gracu se otrovao Orašanin, pa je dohodio s onoga svijeta i strašio po Orašcu. Gledali su ga čeljad kako je ulazio i izlazio noćno iz kuće. Ustrašili se mnogi, pa bi se obično reklo, da se koga prestraši: “Eno ti Pepa!”

Pričao Zvonko Rakidžija.

  1. Na ostrvu Lokrumu viđali su kod manastira, gđe je kula, ljude bez glave, a u crkvici noćno, da pop govori misu. Čuli su gđe je forteca (tvrđava) ječanje i plač ljudi. Tu su prije pod republikom mučili čeljad. Ovo mnogi pričaju.

Pričao Simo Martić.

  1. Župljanin (iz dubrovačke župe) izgubi brave, pa ih svukud iskao do u debelu noć. U to mu se prikazao čovjek u bijelu. Onaj će mu župljanin nazvati: “Dobar večer!” On njemu ni mukajet, a tvoj se župljanin naljutio i dobro će ga nagrditi (opsovati), a on isto šuti. Onako naljućen za njim će preko brda, pa će da ga dohvati, a on mu se svaki put omulio (izmakao), dokle stigli na velike stijene, i čovjeka u bijelu nestalo. Župljanin jedva jedvice došao doma, vas slomljen, pa zalegao logom u postelju i nakon tri dana umro.

Pričao Karlo Deković, trgovac drvlja. Čuo od Župljana.

  1. Kočijaš kod Radovan ždrijela došao s kočijom, pa će mu ženska, raspletena, u bijelu, uhvatiti konja za uzdu, zaustavit će konje, no kočija će s puta, i jedva jedvice je doćerao na put – kad ženske nestalo koja bila zategla uzde.

Pričao Karlo Deković, trgovac drvlja.

  1. Jama je u brdu kod Ploče, blizu Ošljega (u Primorju). Tu jako straši. Ugledao čovjek na jami crna vola, pa promislio da se izgubio, i potjerao ga da ga goni pred sobom, a vo se nasadio na glavu i stvorio se crn čovjek. Kad je došao primorac u klanac, prekrstio se, pošao do lokve i zapalo cigar, a crni čovjek ostao na mjestu gđe mu se i prikazao. Gledao i ne vidio ništa, ali otkle gonio vola, vidio da onamo gori svijeća. Gorjela i gorjela svijeća pa je nestalo, onda on otišao doma zdravo.

Pričao Đuro Previšić. slušao u Ošljegu.

  1. Seljakinje će u proleće kod jame u brdu, kod Ploče blizu Ošljega, na pašu. Pomuzle ovce, pa će da sire. U jami je bila smokva divljaka, pa im trebovalo da uberu smokov list, i jedna će devojka da ga ubere. Sašla uniže, ali joj se prikazala dva velika oka kao taljerić. Pobjegla k drugoricama, ćućela se slabo, razbolela se, skočili na nju prišti, i jedanaesti dan obršila u mukama.

Pričao Đuro Previšić. Čuo u Ošljegu.

  1. Otac mi je hodio noćno da nasiječe grma u ogradi, u gornjim selima. Pustolovica ga dozivala po imenu, a on joj se nije ozivao. Najednom doletjela nekakva ptičina i zalijetala se da bi mu izvadila oči, a on je klepnuo po krilima nekoliko puta kosjerićem i jedva se kurtalisao od te tičine. Naježila mu se kosa, i nestalo one ptičine.

Pričao mi pok. otac.

  1. Pustolovica će ti dignuti glas, ako joj se ozoveš, a u Brsečinama puno se priča o pustolovici. Traget (lađa za prevoz) je plovio put grada (tako zovu u narodu Dubrovnik), a kod Orašca blizu Bata, zove ženska da je ukrcaju, da će platiti brodarinu. “Svrnimo se da je ukrcamo!” ovako će parun (gospodar lađe) i s provom (kljunom lađe) će prema onoj ženskoj na mrkjenti (griži na moru) i parun će pružit joj ruku, da bi skočila u barku. “Na se, na se, na se! (natrag!)”, viče kao bodenjak. To je bila pustolovica. Ruke joj runjave a noge kao u koze s papcima. Parunu je ruka smrđela paklom i vučinom a neka je plakao neprestano u moru.

Pričao mi pok. dundo Pero Đivović.

  1. Pustolovice su žene, a na nogama im papci kao u koze. Kad pustolovica zove, ne valja se ozivati, jer ćeš izgubiti glas. Obično se kaže: “Krivi se kao pustolovica”. Pustolovica obično zove: “Nikola, što radiš?” Odvrne joj se: “Sjedi, usjela se!”

Pričao Jovica L. Perović.

Pustolovica je jako pogibeljna. Ako ovca zableji, kad zove ona poganica, odmah ti pogine.

Ljubo Ljubić.

  1. Čulo bi se da nešto drekne u toru, na Stravči u Konavlima. Ovo je doživeo Ivanko Vukota, a on je bio harambaša pandura. Prečica je tamanila živo, tanka grla, niko nije mogao na kraj tomu belajetu. Ivanko je napunio pušku, uz usječke stavio tri zrna pšenice, krilata (svijeće bijele subote) i svijeće od tri Marije. Prišuljao se Ivanko do obora, kad ti doletjela nekakva ptičina, tamo ona kao čavka, a kljun joj dug dvaput kao ona. Prečica bi navalila na najboljega jarca u oboru, da ga ukljune iza zaškoljaka. Ivanko dobro nišanio, te upalio. Ona ptičina poletjela, odlebetala ranjena u strnje, te skomiče kako dijete. U jutro se poznala krv između strnja. I više ti prečica nije morila živo. Kad bi prije nasrnula u konje, konji bi se u strahu lomili; ne bi ih ubila, ali ih nijesi mogao zaustaviti.

Pričao Jovica L. Perović, a on slušao od majke iz Stravče.

  1. Svaki pop zapiše ime pokojnika, da, kad bi on umro, da bi se izgovorile mise (liturđije) za dušu onoga pokojnika što ih je on za života priložio. U neznano doba noći bila rasvijetljena crkva, a u crkvi na otaru pop blijed kaonuti mrtvac. Ovo je bio pokojni pop te je govorio mise, što ih nije rekao (izgovorio) za života. Kad je ovo vidio sakristijan da mu pop ne odgovovara, pao je od straha u nesvijest.

Pričao Ljubo Ljubić.

  1. Neki Lesandrić susrete nemanjštinu, pa će da se njome jači. Obalio je i hitio u gustijernu (česmu), a ona sablast iznova skočila, baš kao nije bilo ništa. Nije mu mogla ništa, jer je za života bila slaba, a Lesandrić jači. U selu je Močićima, u Konavlima, kod Svetog Đurđa groblje. Tu uletio pas, bio kao labud. Nikud izlaza a nestalo psa, kad je do tri puta izgovorio tvoj Nikola: “Svaki zakon hvali Boga, hvališ li ga ti?” Na ove besjede nestalo nemanjštine.

Pričao Vukušić Nikola iz Katuna, financu M.

  1. Komiškali kukuruze, pa Vlahuša nastupio na sugreb na raskrsnici, vas će se odrijeti, po njemu vrčeti kao crne pljuskavice. Priskočila mu u pomoć stara Mare, stavila u vreću uže, nekoliko ga potresla u vreći mlada djevojka, koja bila u mobi, bacila vreću i uže, pa onda istresla i protrla ga onim užetom. Ozdravio Vlahuša kao da mu nije ništa ni bilo.

Pričao Ljubo Ljubić. Čuo u Konavlima.

  1. Došli Turci o blagom, pa se povjerili nekomu kapetanu u Dobroti, da spasi njih i blago, a da uzme dobar dio za sebe. Kapetan ih ubio i porobio sve im blago. Onako bogat zgradio crkvu u Dobroti i nakon nekoliko umro. Ona se crkva porušila, pa je majstor popravljao. Ostao bi da spava u crkvi, kad u noći onaj kapetan strašno plaši: lomi svijeće, škabela (klečala) i druge stvari po crkvi. U jutro je sve bilo na mjestu, a majstor pita maloga sina: “Jesi li što čuo?” – “Nijesam ništa.” Reče crkovinaru da ne može od straha, pa pođu dva crkovinara, a isto im se dogodilo. Četvrtu će večer pop, pa i on senčao od straha (svisnuo). Napokon će nekoliko popova s biskupom, da ga zakunu i upitaju što mu treba. Kapetan odgovori: “Duša mi je osuđena u vijeke, učinio sam velik zločin, na pravdi Božjoj sam pogubio ljude.” I biskup ga zakleo da pođe u konavoske stijene, da više u crkvi ne straši. I tako valjalo ga zaklinjati, jer čobani nijesu mogli živjeti od straha. Biskup s popovima zakune ga i prokune da se seli u morsku pučinu, gđe pijevac ne pjeva i gđe nije ljudi. I tako nije više plašio.

Pričao Ivo Pećar, iz Vitaljine u Konavlima.

  1. Kad si došao noćno na živu vodu, valja da se prikrstiš, a osobito ako se napiješ vode, jer te može osjenuti drug (sotona), što boravi u vodi. Valja kazati: “Dobro jutro vodice i na vodi stražice.” Na točilu u vrh Konala (u Dubrovniku) uranila stara Kukuljičinka, a da zahiti vode iz pucala (krunište vode). Ljeti je nestašica vode. Tu joj se prikazao gospar u crnu, a ona se začudila da onđe sjedi u ponoća na pucalu. On joj se prikazao nekoliko puta i nije sa džahla (uplašila), jer je mislila nekoliko doba da je živ. On će joj napokon: “Ovđe sam osuđen, jer sam nepravedno sudio.” To je bio sudac. Kukuljičinka je dala dvije-tri mise i nije joj se unaprijeda prikazivao.

Pričala u Posatu (pred gradom, u Dubrovniku) jedna žena Ljubu Ljubiću, preda mnom. Nijesam je poznavao.

  1. Umro vojnik, kad su Frančezi zauzeli Dubrovnik, pa ga ukopali u Gospino polje, kod Gospe od milosrđa. Viđali su ga da bi izlazio iz greba, pa durvjetao (išao naokolo) na bijelu konju, a osobito na putu oko Lunarda. Neko ga upitao, kad se prikazao na mjesečini: “Što ti je da ne imaš mira u grebu?” – “Ne imam mira niti ću ga imati dokle mi ne dignu kosti neznabošca što je sahranjen povrh mene; te kosti jako me tište!” Kad su iskopali one kosti, nije se više prikazivao.

Pričao Jovica L. Perović. Čuo od gospođe rođene od oca Francuza.

  1. Sveti Prce lorko je (skitao se noćno) u noći po Konalu (u Duborvniku), a da bi obaznao tuđe posle. Išao je putem od Srđa, gornjim Konalom sašao u Kamenarsku ulicu, i tu vidio na sjedilu tri ženske, pa i on zasio uz njih. Bile su u bijelu i trholile su preko Konala. Počne se tvoj Prce umiljavati o žensku do njega, kad joj studena mišica kao led, a tvrda kao mramor. Naježe mu se kose, a ženska će mu starija: “Ne idi, prijatelju, za tuđim poslom u neznano doba noći, da te zlo ne snađe, jer je naša noć, a tvoj dan.” I nestalo ih. I sveti Prce otada bi za viđela išao doma.

Pričao Jovica L. Perović.

Vid Vuletić Vukasović (iz Prizrijevanja)