Talija


Đed Andrija drhtavom rukom otrese pepeo s cigare. Pogrbljen i mudro tužan gledao je negde u daljinu. Kaže da je preko glave preturio sve i svašta. I još kaže da se za ovaj život isto hvata: “Živio k’o brav ili ko lola, svejedno je. Stigne krezuba vilica, drhtava ruka, olinjala glava, šuplje i trule kosti, slabi vid, sve ono što ni u snu ne voliš.”

I njega je to stiglo. Samo je za priču uvek oran. I eto, kaže:

talija-2“Bio sam mlad, lijep i jak. Dizao sam džak od sto kila k’o jagodu. Voleo sam, bogme, zapjevati i povesti kolo, udariti čoveka, volio sam, jebi ga, sve. Nisam se boj’o živa međeda. Ali, neđe oko Ilindana, sve krene drugim putem. Odem po mlivo u vodenicu sa volovima. Uvijek sam imao jaku stoku. Pokojni Stevan mlio k’o snijeg. Ispalačim volove, bacim im po svežanj šaše, pa ćeraj komendiju sa Stevanom. E, umio je taj zaturiti šalu da zaboraviš koja su doba. Samo, prštalo bi mu brate iz usta k’o da te pljuje kad viče. Bio je nagluv, valjda od stalne buke. I tako, kad se rastasmo, već davno smrklo.

Sjednem na ono mlivo, pa poćeraj volove. Na Milonji bronza usitnila k’o đevojka u kolu, milina jedna. Ruško je bio lenji, pa njegovo čeketanje liči na zvono.

Bogme zdrijemo sam podrobno. Volovi sami znaju put. Meni se neki san navlači na oči. Bojim se spašću s kola. Bila je pomrčina k’o tijesto. Odjednom, mjesec se progura između oblaka. Njegova zlatna tepsija visila je k’o zrela kruška. Topli vjetrić ćarlija, medenice zveče. Kad, ugledah vatru. Protrljam oči: jeste vatra, i to u nebo udara. Volovi idu sve bliže i bliže. Znadem mjesto – tuda nema šta goreti. Bila šenica. Milomir među prvima požeo. Ma, bila je i po jaka, ali, ko veli, udariće kiša, propašće. Eno mu žita još u kotaru neovršena. Bih ja u te misli, ne spava mi se više, kad volovi usporiše. Utrnu zvuk medenice i polako presta. Načisto.

Kad sam ja pogledo, oko vatre igra kolo kakog dotad nisam viđo. Đevojke k’o upisane: uhvatile se za ruke pa igraju, igraju, a muziku im ni vidim ni čujem.

Stoje volovi, stojim ja. One vijaju Milomirovim strnjakom onom svojom ljepotom i krasotom da će oči ispasti. Tanke im aljinke, bijele, a kosa duga, crna k’o zivt. Niđe kike, niđe mašnje. Lete kose devojačke, lete noge, lete one, ko da su birane lijepe od najlijepših.

U meni sve stalo. Srce bije k’o bubanj. Avaza niđe. Vikno bi Milonju, Ruška, sišo bi s kola, šino bi ig, no ničim. Samo gledam. U neko doba, stade ono kolo, smanji se vatra. A ona što je držala u kolu keca priđe mojim kolima.

Kad sam je zagledo, dijete moje, vido sam da nije iksan. Naka se ne može roditi. Ma, ljepša je od onog što bi ti umio pričati o ljepoti. Obiđe oko kola, podiže nogu na sačanicu, zabijelje se butina. Pipnu one džačiće pa sjede. Volovi sami pođoše. Ama zapeli k’o da vuču vatove kamenja, a jok nas i nekoliko džakova.

Kosa mi se digla uvis, po leđima ide neka ladnoća. Umro sam od stra’. Ona se poče primicati. Dođe uza me. Pruži mi ruku. Bijela joj koža k’o Stevanovo mlivo. Oči joj gore k’o žiške, a ja se streso od neke ladnoće, a vrućina mi. Počeh se znojiti. Ona pruži obadvije ruke i nasmeja se. Ladna k’o guja, ne umijem ti reći. Poželjek je nekako, ono, muški. Ne znam. Pogledak je. Osjetih njene prste pod mojom košuljom. Moje šake napipaše krupne jedre dojke. Zagrli me. Osjetih miris kose, zemlje, tamnjana, osjetih kako se gubim iz pameti.

Sjutradan, osvanula Ognjena Marija. Pokojna majka, čujem, priča strini Mileniji kako je poslala dijete po Živanu gataru. Znam sve šta veli, ali zanemogo sam. Ležim na slamljači i gledam u duvar.

Oko podne dođe Živana. Majka joj veli kako me čekala do pred zoru. Kad su zapjevali treći pijevci, veli, zapalila luč i pošla da me traži. Našla me kod Milomirova strna, veli, kako ležim na džakovima i kako volovi preživaju, a ja ladan, znojav i, da prostiš, go k’o od majke rođen. Na meni ni košulje. Još, da prostiš, od mene se cijedi ona muška sila. Samo je srce udaralo, te je veselnica znala da sam još živ.

Pokrila me svojom džokom, povela volove, krstila se i jedva me uvukla u kuću. Upalila je kandilo i slavsku svijeću. Milonja i Ruško bili su mokri k’o pokisli. Nije bilo mekinja na koje bi digli glavu. Odma su polijegali.

Tako sam čuo šta se sa mnom desilo.

Živana se nagnu nada me. Dobro me pogleda, zavrće glavom, a onda zaiska cijele vode, žara i leteći metak. Pokojna majka joj prinese, a onda čujem kako zacvrča ugljevlje. Čuo sam i kako razliveno olovo udara u dno suda i kako Živana nešto odbraja.

talija-1– Crna drugo, – veli Živana majci – ovaj tvoj nesretnik nagraisao. Između praznika naišo na vilinsko kolo. More ti ležati sedam dana, sedam mjeseci, sedam godina. More ti umrijeti za sedam sati. Sreća tvoja što si me odma zvala. Spasiću ga. Donesi mi dva ćilima, dvije šarenke, dva dukata, dva pijevca, dve pilice, dvije iljade dinara i slučajno ne zažali, kukala ti majka, dok mu čini ne skinem.

Ko tuđim očima, gledo sam musavu Živanu kako baje i petlja nešto oko mene. Nisam joj osjećo ruke dok me je pipala. Odma sam zasp’o.

Sedmi dan: usto sam sa postelje. Bolje da nisam. Da prostiš, više nikad nisam mogo sa ženama. Nisam se ni ženio. Ponekad, između dva praznika, u noći punog mjeseca, osjetim muškost. Ko da usnim, al’ jopet, nisam budan, nisam zaspo. Ona dođe. Osjetim je. Bide sve i jopet se cijedi ona muška sila. Ma sve bi dao kad bi je prokleticu mogo i viđeti. Samo je zamišljam dok je osjećam.

Evo sedma je godina kako mi ne dolazi. Volio bi da umrem: jopet bi je vidio” – gotovo zaplaka đed Andrija i okrete žar cigarete, naopako, u usta. Ne oseti bol. Samo pljunu krezubom vilicom. Suknenim rukavom obrisa suzno, izborano lice, na kojem se blistaše tužne, ali mudre oči zagledane u daljinu, čiji vidik nisam osmislio.

Video sam, nedavno, Milomirovu njivu. Pre pola veka tu je bio strnjak. Na njemu, kao na dlanu, i sada postoji pravilan krug vilinskog kola. Obeležen je za svagda. U njemu se nešto svetlucalo: suze đeda Andrije. Ili nešto drugo?

Rade Vučićević

(Iz zbirke „Noć punog mjeseca“)