Zakopano blago


(Iz Prizrijevanja)

zakopano-blago-2

  1. Otišli da kopaju blago, pa kopači opazili na jednom mjestu žabicu, a što su dublje kopali ona žabica to veća i narasla kao vo. Na vrhu im se ukaza blago, a s blaga navališe na kopača zmije; prizrije im se zatim da su jednoga druga vojnici proboli i iskasapili, da je drugoga žaba proždrla i tako se sve prizrijelo sa zla na gore. I u strahu se svi razbiježali, a kad stigli doma, svi zdravi i čitavi. Ne valja se prepasti ni malo. Prizire sve svega i svašta, a samo da se ne digne blago.

Jovica L. Perović, po pričanju Ive Strižepa iz Sinja.

  1. Nekakav čovjek dođe u kralja i zamoli ga da bi mu udijelio sreću. Kralj mu kaže: “Pođi na polje, tu stoj i gledaj kad ograne i kad zađe sunce, pa pazi kad ograne sunce, prvu ploču što sunce obasja, tu kopaj, pa ćeš ispod ploče iskopati tri badnja: u prvom badnju samljeveno meso. Tebi na dar dva badnja puna srebra i zlata, a meni ćeš donijeti badanj samljevena mesa. I tako je onaj čovjek uradio na granuće sunca, iskopao tri džare, otvorio ih: u prvoj srebro, u drugoj zlato, a u trećoj žaba krastava. On se zgadio i bacio žabu puhaču, onda ti je uždio strahovit vihar i pojavio se zmaj, te razbio sve tri džare, a onaj čovjek pobjegao, što su ga noge nosile, do kralja i sve mu po istini ispričao. Na to će kralj: “Ja sam iskao samo samljeveno meso, a ti nijesi znao; žaba krastavica bila je čuvarica blaga, to je bio duh, on sve može na svijetu, ti nijesi znao uhvatiti sreću”. Onaj je čovjek ostao bez igđe ičega, živio je nikako.

Pričao Ljubo Ljubić i nadodao:

Najmučnije je uhvatiti zmiju zlatokrilu. Po njoj sve možeš na bijelomu svijetu.

  1. Vlastelin s djetićem (momkom) donio pune dvije broke (kante) blaga, da ih zakopa u Lapadu (u Gružu). Djetić iskopao duboku rupu, pa će mu vlastelin: “Da bi se ovo blago, Nikola, iskopalo, valja da muško i žensko na okolo golo igra (tanca) i da se prije zakolje dvanaestero djece, te da se onom krvi poštraplje ova ploča.” To reče i prikolje jadnoga djetića Nikolu i zakopa ga ovđe povrh blaga, pa navali ploču. To je slušao iz prinevarke kmet i sve vidio, a vlastelin nije njega ugledao. Došao doma, pa će ženi: “Hodi sa mnom i donesi onu našu kvočku s dvanaest pilića”. To je kazao ljutito, a u žene prigovora nema, odmah poslušala. Kad su došli: “Zakolji ih”. Ona misli da je šenuo pameti, pa ih zakolje. “A sad se svuci gola k’o prst.” I on brže sdrljio sa sebe ono robe i počne da igra naokolo s ženom i štraplje krvi ono mjesto. Mislila žena da je zamahnitao, jer mu je svako oko bilo k’o u vola. Po tom otkopa ti zemlju i otvori ploču, a Nikola još duhat. Reče onom kmetu: “Hvala ti da si me izbavio; bio sam ovđe osuđen na blagu, a sad idem u slavu rajsku.” I kmet digne sve ono blago. Postao je puno bogat i svjetovali ga da pođe u Mletke, da promijeni ono blaga. Lijepo je živio i kupio kuća na Širokoj ulici (sada ulica Pere Čingrije u Dubrovniku).

Pričala Mare Zucalo, s Konala u Dubrovniku.

  1. Djevojka susrela putem mladića, te će zajedno na put. Onaj mladić bio Grk i omilila mu ona djevojka, pa riječ po riječ, vjere se. On će joj: “Vidiš li onaj zid, iza onoga zida pođi do tri dni, onđe ćeš naći veliku zmiju, otkinućeš joj glavu, onda onđe kopaj, naći ćeš blago”. Nakon tri dana djevojka uzme dikelu (dvozubu motiku) i pođe da kopa. Nekoliko kopala i našla žabu puhaču, a pod žabom golem stog slame. Bacila žabu, a slamu zbila u harar (suknena vreća), jer će joj doma možda služiti. Uputila se doma, a iza nje uždio vihar, a u vihru viče: “Ostavi to što nosiš”. Pješila, ali svedno iza nje viče: “Ostavi to što nosiš”. Dodijala joj najposlije vika, pa će iskrenuti slamu i poći doma, ali smotala vreću, te je nosila onako ispod pazuha. Sutradan pođe da uzme vreću, kad u vreći nešto zvoni (šuška); pogleda, a pri vreći one slamke što su ostale, pretvorile se u zlatne dukate. Odmah otrčala na mjesto gđe je kopala, ali nije ništa našla.

Pričao Đuro Previšić. Čuo u Primorju.

  1. Ženska se češljala u šumi i ubila dvanaest uši, a kad se digla i očešljala, pred njom se stvorio kazan blaga, a na blagu upisano: “Nikomu ne kazuj što ti se dogodilo”.

Simo Martić slušao od primorca (dubrovačko primorje).

  1. Seljak u Slavoniji naišao na vatru i hotio da se ogrije, i stao da se puđa i ubio četiri uši. Tad će predanj ovan, te mu progovori: “Dođi u večer ovđe u ovo doba, naći ćeš tri ognjišta i tri lonca zlata, ali nemoj nikomu kazivati što si čuo i vidio”. Sutra u večer uzme ti motiku i hoće da ide, a otac će mu: “Kud ćeš tako u kasno doba?” I on ti sve potanko ispričao ocu, pa će zajedno na određeno mjesto. Nađoše ona tri ognjišta, ali kopali i ne našli ništa. Tad otac otišao, a ostao sam sin, zatresla se jako zemlja i neko progovorio: “Zašto nijesi došao sam da kopaš, bio bi mi spasio dušu, a sada valja da čekam do kad?” Zatim se i ognjišta ugasila.

Pričao Simo Martić.

zakopano-blago-1

  1. Stric pok. Luke Perovića iz Bobovišta (u Hercegovini) u Novi će (Herceg Novi) na zaradu, jer su tanko živjeli u Hercegovini. Namjerio se na kapetana Grka, pa riječ po riječ tužio se tvoj Perović kako je slabo življenje u Hercegovini: valja da se čovjek gđegod pribije a da dobije komad hleba. Na to će mu Grk: “U vas je blaga ne na zemlji nego u zemlji.” Ako mu dade Božju vjeru, da će ga tajno pomoći, on će mu ukazati blago. Perović mu obećao, pa će zajedno u Hercegovinu u Bobovište, te po grčkoj knjizi imalo se blago izvaditi u selu Policama, dobar sat odalje od Bobovišta. Valjalo je kopati između tri kule oblice, ne znam koliko koračaja daleko. Tu je blago pokriveno sa tri reda: prvi red kamenih oštropina, drugi red kora kamenica, a treći red opeka. Pod opekama je rupa, gđe je blago u džarama. To je blago zakopao Ostoja Nemanjić. Nad blagom je zakleo slugu da će čuvati blago, pa mu osjekao glavu i onđe ga položio. Momak nije znao da će ga ubiti. Rekao mu je Ostoja da blago može izvaditi ko mu preda kraljev prsten sa početnim pismenima O. N. I predao je, čini mi se, taj prsten. Najprije su otišli kod kaluđera u Duži (blizu Trebinja), da bi oni izradili taki prsten, ali to nije išlo. Primili su prsten, pa će o ponoći u Police, izmjerili, kako piše, do one tri kule oblice toliko i toliko koračaja, pa nađoše u istinu one tri naslage. Otvorila se ona rupa i Grk drži u ruci onaj patvoreni prsten. Tad ti uždio vihar i njih bacio na tle, a ono mjesto zatrpao, kako je prije bilo, te se nije poznalo da su kopali. To su obaznali Turci, pa se više nije kušalo da se kopa.

Pričao Jovica L. Perović, a njemu pokojni otac Luka, te je to čuo od strica.

  1. Pred Ivanj dan u večer sastali se seljaci da idu na more, na kupanje, jer je običaj kupati se o Ivanju dne, a tako se kupa i živo. Otac zaostao iza sinova te došao do žive vode, gđe je bilo grčko groblje. Tu ugledao čovjeka debela, a ispred njega gori oganj. Nije imao da napali lulu, pa se skučio da uzme ugljen (žeravu), ali onaj mu čovjek zabranio, kao da će ga stratiti (ubiti). Ipak on stavio ugljen na lulu, ali se ončas ugasio. I uputio se na more pa se nakon dobra oduška vratio natrag, kad na onomu mjestu gđe je bio oganj, nema ni traga ognju, a mješte onoga našao, gđa svijetli na mjesecu, zlatan dukat.

Pričao Đuro Previšić.

  1. U svetomu je Ivanu (u Dubrovniku, na drugomu Konalu) ispod kropionice blago, a nije ga niko živ iskopao. Dohodili su Grci i lomili zaludu skaline (stepenice) izvan crkve, gđe nije bilo blago.
  2. U nas, na drugomu Konalu, pokojna je mati kopala kod gustijerne (česme, čatrnje) i ukazalo joj se zlato, pa pozvala djetića (poslužnika), a onda se to zlato pretvorilo u ugljen. Valjalo je tu ubiti čeljade povrh blaga.
  3. U Gružu su kod Svetoga Nikole iskopali i odnijeli blago, i tu se vidi izdubina u miru (zidu).
  4. U Velikoj Gospi (u Dubrovniku) gospođa digla i prodala kadin (umivaonik), pa kad joj Bog pomogao, donijela i vratila većega, ali se onaj kadin po mirakulu (čudu) vraćao na se, dok nije stavila na mjesto onomu slična. Ono je bilo čudo, kako joj je rekao ispovjednik.
  5. Uoči Svetoga Ivana, u noći, kad se preskače preko ognja, gorio je oganj po srijedi Srđa (brdo nad gradom), a tu je blago. To je viđela jedna žena, moja susjeda, pa komu se može prikazati, a komu neće za ništa.

Pričala Mare Zucalo.

  1. Bila manjgura (mala djevojčica) na paši, pa će s ovcama do jedne velike gomile, što su tu nekoga glavodužnika kamenovali. Tu iziđe iz gomile zmija i pretvori se u djevojku, koja je zasjala sva u zlatu. Onoj će manjguri: “Mala, imaš li malo svile, da bi imala, bila bi svjetska kraljica, a ne jadna čobanica”. – “Imam doma, donijeću ti”. – “Hajde, bolje po te. Pođi doma i donesi mi”. Ona je manjgura ostavila ovce i dotrčala doma. Oni su je kući, kad je došla, ukorili, a ona im sve po istini kazala, a to ne valja nikomu pripovijedati kad ti se javi blaza (ovako zovu i u Brsečinama, kod Dubrovnika, zmiju, što je na blagu). Djevojka se bila onda pretvorila kao i prije u zmiju. Kazala je manjgura doma: “Valja da se potežim, štogod će mi ona gospođa dati”. To rekla i zanijemila, a oni će za njom. Uzeše krampe i objetelice, te će na mjesto, i prvi ti udrio krampom: poletjela oštropina i izbila mu oko; drugi udrio i slomio palački prst. Treći će brat: “To je suladžak (usud), ja ne diram, da i mene zlo ne snađe”. To rekao i pobegnuo. Manjgura onako nijema živjela mjesec dana pa obršila, jer je kazala, a ne valja kazivati, kako se to prikričilo.

Pričao Ljubo Ljubić.

Vid Vuletić Vukasović